Nemam više suza, niti tuge,
a navraćali su u srce
i na lice
kao rado viđeni gost…
Sada čežnjivo otvaram
snove i osmjehe
što čuvah za neke bolje dane
jer dugo sam ostajala sama,
kao tužno pile na kiši,
a nađoh sklonište u srcu tvom.
Ne, ne želim se više izgubiti,
ogrćem se samopouzdanjem,
i svežnjem hrabrosti.
Usuđujem se pokazati osmijeh
kao najsvečaniju haljinu iz ormara
jer sve je posebno kada sam s tobom.
Razbacivati ću se sa zagrljajima,
osmijesima i pogledima
i utapati
u nebeskim prostranstvima
tvojih očiju i snažnih dodira,
osjećajući se moćna kao zlatna ribica.
Ne, mi nemamo više vremena za gubljenje,
na tebe želim potrošiti ostatak života
jer puno je snova i želja, mazo moja,
a dana tako malo…
Gordana Kopačević
M.Majic
