Nošena olujama što brodove potapaju,
i čvrsta kao stijena, bila je žena
koja se uporno odupirala valovima života
što su čekanjem trenirali njeno strpljenje.
Uvijek je nešto čekala
Na savijenim leđima, nosila je kuću,
djecu i more.
Kao vino, tugu je točila u čašu
i na nju stavljala obloge od leda.
Podsjetila bi je na djetinjstvo
i onu izgubljenu djevojčicu
koja je lutala na putu prema sreći.
Često je plakala u tišini hladne sobe
znajući kako bi imala suza more
da ih siječanj nije ledio.
I dalje je čekala…
Život se kockao s njom, i ona s njim.
Gordana Kopacevic
M.Majic
