Srce, kao iz grudi da zove
da ponovo odem u Hrgove
da obiđem prirodne ljepote
tamo ljudi, pjevaju do stote.
Da popijem, kod Marjana pobre
Hrgovljanke dvije čaše dobre
da se skupe, Marojević braća
da ja sjedim kraj Ive Srndaća.
To je čovjek srca velikoga
poštujem ga, kao brata svoga
šta smo puta skupa nazdravili
i do zore pjevajući pili.
Volio bi očevina zove
da napišem pjesmu za Hrgove
nek ostane nek djeca čitaju
tu je život, valjda ko u raju.
Miris suvog, pokošenog sjena
u Berlinu ni Parizu nema
rukom možeš zvjezde zagrliti
plavo nebo, dohvatit, ljubiti.
Piti vode hladne, iz kamena
jesti trešnje, kakvih nigdje nema
s majevice pogled je najači
u Hrgovma možeš samo naći.
Vodenicu čuti kako melje
mnogima su samo puste želje
jesti prove, domaćeg kajmaka
time nas je odhranila majka.
Na imanju našeg Slobodana
sve domaća, i ukusna hrana
cvrkut ptica, dušu ti otvori
a potočić, kraj stola žubori.
Tamo sretan, ko pčela na cvjetu
Hrgovi su najljepši na svjetu
Nemam tamo, ni braće ni kuće
a opet me srce tamo vuče.
Marko Babić
VUKOVAR
M.Majic
