Krošnje se kupaju u obilju
teških kapi kiše.
Rominja, slijeva se niz krovove
visokih kuća, dobuju i klize
po prozorskom staklu.
Čini mi se, žele ući u sobu,
u našu toplu postelju,
razdvojiti nam ruke,
a znaš, bojim se vode…
Tijelo osjeti promjenu vremena,
valjda godine svoje čine.
Zato, zagrli umorne kosti
jer tvoj zagrljaj je moje skloniste.
I danas ne idi nigdje!
Budi mi slamčica spasa
kiša će isprati ranjene godine,
i sačekajmo zajedno sunce
dok nas ne izmami iz ušuškane postelje.
Gordana Kopacevic
M.Majic
